“Voleti nikad nije besmisleno”

Vida Ružić bila je ćerka predratnog ministra prosvete i pisca Dobre Ružića. Važila je za jednu od najlepših žena Beograda, dok je Miloš Crnjanski stalno bio okružen ženama i “bio ga je glas” ženskaroša. Njih dvoje upoznali su se na Filozofskom fakultetu, kada je Vida pred čas istorije stavila šešir na stolicu pored sebe kako bi stavila svima do znanja da je mesto zauzeto. Crnjanski, koji je voleo da se šali, seo je baš na tu stolicu. Od tada su postali nerazdvojni.

Njihova ljubav nailazila je na brojne prepreke. Vidina porodica je bila protiv te veze. Najviše problema pravio im je devojčin stric, koji je svoju bratanicu već namenio jednom oficiru.

Kako bi stišala strasti svoje porodice, Vida iznenada odlučuje da ode za Pariz. Dok je ispraćao na stanici, Crnjanski joj je obećao da će joj pisati. Medutim, on sutradan stavlja kuću u Pančevu na doboš i odlazi kod svoje voljene u Pariz. Od te 1921. pa sve do književnikove smrti 1977, bili su zajedno.

“Pošao je za mnom. Mnogo je voleo žene. Bio je pravi kicoš i ženskaroš. U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Posle mi sve ispriča”, govorila je Vida o svom Crnjanskom.

Kako je Miloš bio protivnik Tita i komunističke ideologije, bračni par Crnjanski je ostao da živi u emigraciji. Da bi preživjeli u Londonu, on je radio kao knjigovođa obućarske radnje i raznosio knjige na Pikadiliju, a ona je šila lutke i haljine za modnu kuću “Herods”.

“Ja šijem da biste Vi pisali, jedna vaša rečenica više vredi od 100 mojih lutaka”, govorila je Vida.

Za to vremen Crnjanski je vodio novinski rat sa komunistima, polemisao sa Krležom, bio  izraziti protivnik komunističke imperije, te su ga zbog toga komunisti nazivali fašistom, što Crnjanski nikad nije bio. Andrić je jednom prilikom rekao: „Od svih nas jedino je Crnjanski rođeni pisac“. Bio je autentičan, politički čovek.

Miloš Crnjanski je svoju životnu “Seobu” završio 1977. godine u Beogradu. Kažu da su njegove posljednje izgovorene riječi bile dokaz vječne ljubavi: “Vode” i “Vido”. Njegovi prijatelji tvrde da je u samrtnom času ponavljao želju da kada dođe vrijeme, njegova supruga počiva pored njega.

Život bez Miloša za Vidu je izgubio svaki smisao. Poživjela je još toliko da zavješta sredstva za osnivanje Zadužbine “Miloš Crnjanski”, koja će trajno čuvati uspomenu na velikog pisca i brinuti se o objavljivanju njegovih djela u zemlji i inostranstvu, a onda, samo deset mjeseci kasnije je i ona koju je obuzeo besmisao života krenula za njim, baš kao što je nekada davno i on za njom krenuo u Pariz. Sklopila je oči sa njegovim stihovima na uzglavlju:

“A kad mi glas i oči dah upokoje, ti ćeš me, znam, uzeti u krilo svoje”.

Ona je sahranjena u grobnici porodice Ružić na Novom groblju, a on u Aleji zaslužnih građana, čime zaostavna želja Crnjanskih da počivaju u istom grobu nije ispunjena.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*