SRBI, NEKADAŠNJI ZATVORENICI LOGORA SILOS I ČELEBIĆI U ROKFORDU KOD ČIKAGA: Kupili crkvu i imanje, napravili ikonostas, imaju  i fudbalski tim! Kažu da imaju tri kuće: porodicu, crkvu i Republiku Srpsku! (VIDEO)

Zajednica Srba iz Rokforda, gradića 80 kilometara zapadno od Čikaga, po mnogo čemu je zanimljiva i neobična. Čine je oko 180 porodica, uglavnom pridošlih iz Bosne i Hercegovine, od kojih je najveći broj onih koji su u Ameriku stigli posredstvom Izbjegličkog (Refugee) programa, nakon što su za vrijeme rata boravili u logorima Čelebići i Silos kod Sarajeva.

Spasoje Lugonja jedan je iz te tužne povorke koja je bila prinuđena da napusti rodni kraj i krene na put pun neizvjesnosti:

– O mom životnom putu bi se mogao napisati roman, o tome ne volim ni da pričam. Moja žena je bila zarobljena tokom rata, cijela njena porodica, iz njenog sela oko 80 ljudi. Ona je tada imala nepunih 18 godina. Odveli su ih iz kuće, bili su mjesec i po dana u logoru, gde ih je registrovao Crveni krst, na osnovu čega je dobila pravo da ode u treće zemlje. Nakon zarobljeništva je došla u Beograd, gdje sam ja živio i radio. Tamo smo se upoznali, zavoljeli, na kraju došli u Ameriku. Ovde smo dobili ćerkicu, naš ponos, priča Spasoje.

Prisjeća se vremena kada su tek došli u ovaj kraj, 80 milja zapadno od Čikaga. Posla je u to vrijeme bilo samo u lokalnim fabrikama, koje su se, na nesreću, brzo gasile:

“Naši ljudi su prvo radili u fabrici ekrana za televizore “Klinton”, što mu dođe malo simbolično. Kada je to propalo većina je prešla u fabriku čekića, prekvalifikovali smo se, nema ti druge. Neki smo se poslije zaposlili u fabrici merdevina…Poslovi su tako dolazili i prolazili, fabrike se otvarale i gasile, ali mi smo bili sve jači i organizovaniji”, ističe on.

Kaže da ima tri kuće: porodicu, crkvu i Republiku Srpsku. A posebno se diči crkvom Svetog vaznesenja, koja, dodaje, nije samo njegov, već i ponos cijele srpske zajednice u Rokfordu.

-Crkva je nekada bila luteranska ali mi smo je otkupili, isplatili nedavno do poslednje pare. Kada smo prije 18 godina odlučili da je kupimo niko nije vjerovao da ćemo uspJeti. Bilo je to mnogo para, 650.000$, ali ljudi su se žrtvovali, i to sve ova sirotinja, izbjeglice. Davali su po cijelu svoju nedeljnu platu, koja je ionako bila mala, da bi se crkva renovirala i prilagodila našem pravoslavlju. Nismo imali para da platimo majstore sa strane nego smo sami majstorisali, napravili ikonostas i sve ostalo što jednoj crkvi treba, konstatuje Pajo.

U crkvi, na nedeljnom bogosluženju, skupilo se oko 40 ljudi, muškaraca, žena, ali i dosta djece, koja su bezbrižno trčkarala okolo ikona, palila svijeće ili crtala u prostoriji specijalno opremljenoj za njih.

Lokalni paroh, otac Branislav Končarević, rodom iz Dalmacije, je posebno ponosan na tu činjenicu.

-To je posebna draž i blago ove crkve. Imamo oko desetak djece i divno ih je vidjeti kada pritrče da dobiju pričest, kao golupčići otvore usta… Jedan naš teolog je rekao kako je parohija živa i velika onoliko koliko imate pričesnika, a ne onoliko koliko je crkva bogata i ima imanja. A mi to bogatstvo imamo, i zbog toga smo srećni.

On dodaje da je ovo najmlađa parohija Srpske pravoslavne crkve u Americi.

-Ima nas ukupno oko 180 porodica. Od toga svega 3-4 stare, koje su tu bile ranije, a većina ih je novodošlih (poslije ratova devedesetih, prim.aut). Crkveno aktivnih porodica je 110-120, a imamo i dosta mješovitih brakova, gde su Srbi oženjeni muslimankama i Hrvaticama i obrnuto, Srkinje udate za Hrvate i muslimane.

Kaže kako je u crkvi nedeljom obično puno više vjernika, ali da su mnogi u sezoni godišnjih odmora otišli svojim ognjištima, preko okeana…

-Većina ih sada obilazi svoja imanja i rodbinu u starom kraju i to je dobro. To je i ono što propovijedamo – da ne prodaju svoju zemlju, da bi se jednog dana imali gdje vratiti. Čuli ste za Bradinu, to je mjesto između Sarajeva i Mostara koje je teško stradalo u toku rata. Stotinjak ljudi je poginulo u samoj akciji, a selo je skoro uništeno i opustelo. Odatle ih ovde ima dosta, u ovoj crkvi daju parastos svojim poginulima u maju mjesecu… I iz te Bradine su samo dve porodice prodale imanje. Ono što je naše i čega se sjećamo ćemo zadržati. Ono što zaboravimo nećemo ni sačuvati, naglašava otac Branislav.

On podsjeća da je najveći deo Srba koji žive u Rokfordu preživio pravu golgotu prije dolaska u Ameriku.

-Najviše ih je bilo u konc-logorima u Čelebićima kod Konjica i Silosu kraj Sarajeva. Oko 150 porodica koje žive ovdje je bilo zatočeno u tim logorima. Sve žene iz Bradine koje su ovde su bile u logoru. Imate crnu knjigu sa njihovim ispovijestima koja je objavljena i to je teško čitati, a kamoli preživjeti. A one su sve to preživjele. I njihovi muževi sa njima. Zato me kao sveštenika posebno raduje što su bili u stanju da oproste…Poslije svega plašio sam se kako će reagovati na komšije Hrvate i muslimane. I bilo je malo odbojnosti u početku, ali je sve poslije teklo mirno i u hrišćanskom duhu.

Otac Branislav ističe kako su međunacionalni odnosi u Rokfordu dobri i da nekadašnji zemljaci uvažavaju i poštuju jedni druge.

-Postoji jedna tradicija u Dalmaciji i Bosni da komšije Hrvati dolaze na pravoslavni Uskrs i da se provlače ispod plaštanice. Poslije izvjesnog vremena Hrvati su počeli da dolaze na Uskrs i taj neki zid je pao. Ono čega sam se bojao nije se desilo, fala Bogu. Imamo i jedan slučaj gdje je čovjeku otac ubijen na Velebitu, masakriran, a njegov sin je oženio ovdje kćerku jednog hrvatskog ratnog komandanta iz Bugojna. To je nešto što je ljubav i za šta nema granica. Pa, zamislite samo da neko ko je rođen na Balkanu, u bivšoj Jugoslaviji, oženi Kineskinju, što takođe imamo slučaj. To je ljubav, to je Bog. O tome sam i danas govorio u propovedi. To je smisao, a mi smo malo izgubili taj smisao, kao narod, kao Srbi. Mi imamo životnog prostora ali nas nema. Da se složimo, obožimo i umnožimo.

Nikola Čulić je iz Bosanskog Grahova. Ovdje je došao prije 15 godina sa familijom: bratom, sestrom, roditeljima. Došao je kao i većina u izbjegličkom programu. Sa bratom drži trucking kompaniju, čime se bavi i većina Srba.

-Ima naših pa se bave i drugim profesijama, ima profesora, naučnika. A ne treba zaboraviti i naše žene koje su, i to treba reći, najbolje domaćice, vrlo vrijedne i talentovane.

A njegova domaćica ima i mnogo posla, jer njih dvoje imaju četvoro djece:

-Bog me je nagradio djecom i finom suprugom koja brine o njima, zna da kuva, čak i srpski govori (smeh). Moja supruga i ja smo se ovde upoznali i zavoljeli, poput mnogih drugih. I to je dobro, što još uvijek može da se nađe neko tvoj. A nije lako naći… Moja djeca govore srpski, Bogu hvala. I nadam se da će sačuvati jezik. I brat i sestra i ja trudimo se kod kuće da našu djecu usmjerimo ka srpskoj vjeri i kulturi, i čuvanju naše tradicije.

Njegov rođeni brat ga je nadmašio, on ima petoro djece, od kojih smo četvoro sreli na liturgiji.

-Jeste, brat mi bježi za korak, a ja se trudim da ga stignem. Šalim se, ali drago mi je što smo kao porodica brojni. Moja sestra takođe ima četvoro djece, moj kum ima četvoro djece i dobro je dok se djeca rađaju. Je li teško preživeti sa toliko djece u Americi? Pa, sve zavisi od toga kako čovjek razmišlja i šta želi od života, čemu teži. Meni i ljudima iz mog bliskog okruženja nije teško, to nam je zadovoljstvo i obaveza.

Vraćamo se našem domaćinu Paji, koji je čuven i po tome što je očuvao jednu važnu tradiciju iz starog kraja – tehnologiju sušenja mesa…

-Rodom sam sa Kupresa gdje se to tradicionalno spremalo, sušilo meso na nadmorskoj visini od sa 1.100 metara. Otac mi je umro dosta rano, kada sam imao četiri i po godine, pa sam živio sa dedom i od njega učio. Ostala je ta tradicija koju smo donijeli i u Ameriku. Ovde inače radim kao alatničar, majstor u fabrici. Kući sam napravio sušaru za svoje potrebe. A i ima za druge da probaju, kad ima za mene bude i za druge…

Pitamo ga koliko je teško sačuvati tradiciju daleko od zavičaja…

-Kad nešto voliš sve je moguće. I ne samo to, već i druge tradicije koje smo ponijeli iz starog kraja. Tako ovdje u ovoj našoj crkvi gdje smo se danas sastali i Bogu pomolili imamo fudbalski tim pod imenom “Soko” i folklornu sekciju koja se zove “Svilen konac” i čiji sam ja predsjednik. Imamo ukupno preko 40 djece u tri grupe i svake godine nas je sve više i više.

Radmilo Samardžić je Sarajlija koji je vodio vrlo živopisan život, kako u staroj Jugoslavijiu, tako i po dolasku u SAD.

-Došao sam 1998. godine u Ameriku. Zaposlili su me bili u jednu fabriku. Onda došla ta neka žena pa mi pokazuje, kaže: zeleno dugme za paljenje, a crveno za gašenje, ko da sam ja nepismen?! Tu je bio i prevodilac pa ja njemu kažem da joj prenese ovako: da je glupa i da ponižava moju državu i da neću da radim u toj fabrici. Biću šofer, voziću kamion, kažem mu. Pa, kako kad ne znaš engleski? Pa, ne vozi jezik, jarane…Ja sam petnaesti dan po dolasku u Rokford sjeo da vozim, sam, bez igdje ikoga. Nije bilo nikog da mi pokaže. Nije bilo GPS, nije bilo mobilnih telefona, ničega. I dalje vozim iako sam u penziji već sedam godina. Do sada sam najmanje 50 vozača obučio, naučio ih da voze ovdje. Imao sam svojih 5 kamiona, kompaniju…I dan danas ne znam engleski, zaključuje Radmilo.

Crkva Svetog vaznesenja nekad je bila luteranska, a nakon što ju je srpska zajednica otkupila, parohijani su je kompletno renovirali.

-Sve su radili sami, gledali po drugim crkvama. Dosta dobro su je adaptirali, prilagodili je za pravioslavno bogosluženje, kaže otac Branislav Končarević, i dodaje: – Koliko smo aktivni svjedoči i to da smo nedavno otplatili crkvu u potpunosti, da nemamo nikakvih dugovanja. Imamo ovde imanje površine oko 2,5  hektara. A hoćemo da kupimo minimum 10 ekri, pa da napravimo jedan centar srpski sa jednom lokepom crkvom u našem stilu, vizantijsko moravskom ili dalmatinskom.  (Serbian Times)

 

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*